Južna plinska interkonekcija potpisana u Dubrovniku - Hrvatska postaje energetski hub, BiH izlazi iz energetske ovisnosti o ruskom plinu, a projekt ima potporu Bijele kuće

 Potpisan povijesni projekt u Dubrovniku: Južna plinska interkonekcija mijenja energetsku kartu svijeta

Foto: HTV / HRT

U prethodnom blog postu od 16. travnja 2026. najavila sam i detaljno analizirala sporazum koji je jučer potpisan na summitu Inicijative triju mora u Dubrovniku, izgradnju plinovoda Južnu plinsku interkonekciju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pisala sam o strateškoj važnosti projekta i što on znači za privatni sektor, o ulozi LNG terminala na Krku, o tome zašto Hrvatska postaje regionalno energetsko čvorište, zašto iza toga stoji Washington i zbog čega je važan američki utjecaj u BiH. 

Jučer, 28. travnja 2026. u Dubrovniku, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto i premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković stavili su potpise na međudržavni sporazum o izgradnji plinovoda Južnoj plinskoj interkonekciji, u nazočnosti američkog ministra energetike Chrisa Wrighta, veleposlanice SAD-a u Hrvatskoj Nicole McGraw, šefa BiH diplomacije Elmadina Konakovića i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Projekt je, riječima Konakovića, „povijestan". Plenković je dodao kratko i jasno: „Ovo je jako dobar sporazum."

Što je zapravo potpisano?

Sporazum, čiji je puni naziv „Južna interkonekcija Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine", regulira osnove suradnje i zajedničke izgradnje plinovoda na trasi Zagvozd–Posušje, s pravcima prema Tomislavgradu, Šuici, Kupresu, Bugojnu i Novom Travniku te Posušje–Grude. Hrvatska gradi oko 60 kilometara trase, a BiH oko 120 kilometara cjevovoda. Ukupna vrijednost projekta iznosi oko 1,5 milijardi eura, a završetak je planiran do 2028. godine.

Plinovod se integrira u hrvatski sustav koji je izravno povezan s LNG terminalom na otoku Krku, ključnom infrastrukturom za diverzifikaciju opskrbe plinom, izgrađenom uz potporu EU-a. Plinovod se projektira s podrškom za budući transport vodika, biometana i CO₂, čime se osigurava dugoročna relevantnost i u zelenoj tranziciji. U roku od sedam godina planirana je i izgradnja triju plinskih elektrana, u Kaknju, Mostaru i Tuzli.

Međutim, kako bi sporazum stupio na snagu, moraju ga ratificirati oba doma Parlamentarne skupštine BiH i Hrvatski sabor. No, simboličan i strateški korak je napravljen, u rekordnom roku, jer su Predsjedništvo i Vijeće ministara BiH sporazum odobrili telefonskim sjednicama izjutra isti dan kad je potpisivanje i upriličeno.

Što to konkretno znači za nas, male ljude i poduzetnike u Hrvatskoj?

Razumijem da mnogi pri riječima „plinovod" i „sporazum" odmah osjećaju neku apstrakciju, sve to zvuči daleko, tehnokratsko, cijevi ispod zemlje. Dopustite mi da to rastavim na razumljive dijelove.

Za hrvatskog čovjeka je bitno poslati poruku, da energetska sigurnost nije samo geopolitički pojam, to je izravna garancija da cijena plina i struje ne ovisi o raspoloženju Moskve ili o tome koliko je zima bila hladna u Sibiru. Svaki novi pravac dovoza plina znači manje ranjivosti i stabilniju cijenu za kućanstvo. Hrvatska je već izgradnjom LNG terminala na Krku napravila korak prema tome. Ovim sporazumom Krk postaje i formalni opskrbni čvor za čitav zapadni Balkan, što regionalne tokove plina dodatno usmjerava kroz Hrvatsku, a veći protok znači i veće prihode za sustav koji koristi cijela zemlja.

Za male i srednje poduzetnike, implikacije su jasne i konkretne. Naime, plinovod na trasi prema jugu znači ogroman infrastrukturni projekt s jasnim naručiteljem, i u fazi gradnje i u fazi operacije. Građevinski, inženjerski, logistički i opskrbni sektor u Dalmaciji dobiva višegodišnji projekt. Izvođač radova na hrvatskoj strani, Plinacro , kao operator bilježi dugoročne prihode od transportnih tarifa, a to su stabilni javni prihodi koji se prelijevaju u kapacitet države. Bosanskohercegovačko tržište, koje sada dobiva plin i industrijsku infrastrukturu, otvara se za hrvatske tvrtke na način koji do sada nije bio moguć. Energetski stabilna, infrastrukturno bolje opremljena BiH, to je bolja destinacija za poslovne odnose, ulaganja i kooperaciju. A komu su to susjedi? Nama, Hrvatskoj. Uz to, sporazum predviđa gradnju plinskih elektrana u Kaknju, Mostaru i Tuzli, što znači i podizvođačke prilike za hrvatska poduzeća. Ovo nije jednosmjeran projekt. Ovo je regionalni razvojni impuls.

Zašto je ovo posebno važno za Hrvate u BiH, za ukupne odnose i utjecaj Zapada na BiH?

Ovdje moram biti precizna, jer politički kontekst ne smijemo zanemariti. Hrvati žive u BiH u uvjetima koje Daytonski sporazum iz 1995. nije uspio trajno i pravedeno urediti. Naime, iako su Hrvati u BiH konstitutivan narod, u praksi, mehanizmi koji bi tu ravnopravnost trebali jamčiti sustavno se izigravaju. Bez legitimiteta u izbornom sustavu, bez pravog zastupanja u institucijama, bez zaštite od preglasavanja, radi se o strukturnoj podređenosti koja se ponavlja u svakom ciklusu. Pitanje trećeg entiteta, pitanje legitimiteta hrvatskog člana Predsjedništva BiH, pitanje izbornih pravila koja se opetovano ignoriraju na štetu Hrvata, sve su to otvorene rane koje dolaze pred svake izbore, i nadolazeći ne predstavljaju iznimku.

U tom kontekstu, energetska infrastruktura postaje adut, gospodarski argument koji jača poziciju Hrvata u BiH. Mostar kao sjedište plinskih kapaciteta, kao energetsko čvorište koje se integrira u europsku mrežu, kao mjesto gdje se gradi nova industrijska infrastruktura, to mijenja pregovaračku poziciju Hrvata. Ekonomska ozbiljnost je argument. Infrastrukturna relevantnost je argument. Ono što se gradi ne može se administrativno zanijekati na izborima. I upravo tu, između ostalog, dolazi do izražaja američka utjecaj i dimenzija ovog projekta.

Zašto je dobro da iza ovoga stoji Washington?

U prosincu 2025. američki Kongres, oba doma, izglasao je Zakon o autorizaciji nacionalne obrane (NDAA 2026), koji je potpisao američki predsjednik Donald Trump. U tom dokumentu izrijekom stoji: 

„Smanjenje ovisnosti Zapadnog Balkana o ruskim zalihama prirodnog plina i fosilnih goriva u nacionalnom je interesu SAD-a." I dalje: „Rastući utjecaj Kine na Zapadnom Balkanu mogao bi imati štetan utjecaj na stratešku konkurenciju, demokraciju i ekonomsku integraciju s Europom."

Ovo nije prazna retorika, nego obveza. Strateška orijentacija upisana u dokument koji određuje obrambeni proračun SAD-a. I jučer je to potvrđeno prisutnošću: američki ministar energetike Chris Wright osobno je bio u Dubrovniku. Ne kao promatrač, kao sudionik koji svjedoči o ozbiljnosti angažmana Washingtona.

Neki će primijetiti da postoje kritike i pitanja o tome kako točno američka tvrtka AAFS Infrastructure and Energy ulazi u projekt, budući da ta američka privatna tvrtka AAFS Infrastructure and Energy slovi za blisku administraciji Donalda Trumpa. Naime, AAFS Infrastructure and Energy trebala bi osigurati financijsku konstrukciju za realizaciju projekta, a zauzvrat bi dobila koncesiju na eksploataciju u razdoblju od najmanje 30 godina. Kako doznajemo, uvoz plina u BiH realizirat će Energoinvest, dok će sarajevska tvrtka BH-Gas raditi na razvijanju unutarnje plinske mreže u BiH. AAFS će u idućih dvadesetak dana još s vladom Federacije BiH trebti potpisati ugovor o koncesiji.

No, ono što nije sporno jest da je projekt deblokiran, da je kapital ušao, da je politička volja izražena na razini zakona i osobnih dolazaka te potpisivanja sporazuma.

Usporedbe radi, još 2024. Bidenova administracija optuživala je Dragana Čovića da blokira projekt jer je inzistirao na zastupljenosti Hrvata u upravi BH Gasa. Danas projekt ide naprijed, a Čović je bio na potpisivanju u Dubrovniku. Trumpova administracija pronašla je model koji odgovara i bošnjačkoj i hrvatskoj strani unutar BiH, jer je razumjela da bez tog balansa projekt ne može zaživjeti. A zajednički gospodarski interes obiju konstitutivnih naroda trebao bi olakšati i političke pregovore.

Šira slika: Inicijativa triju mora i što se zapravo događa u Dubrovniku

Summit Inicijative triju mora ove godine Hrvatska predsjeda, a u Dubrovniku se u dva dana okupilo 12 predsjednika država i vlada, više od 1.600 sudionika i 724 tvrtke iz 45 zemalja. Potpisano je 10 važnih sporazuma iza kojih stoji SAD, od suradnje na nuklearnoj energiji do upravo ove interkonekcije.

Inicijativa triju mora (3SI) danas nije samo europski projekt regionalnog povezivanja, ona je i američki strateški instrument za jačanje Centralne i Jugoistočne Europe nasuprot ruskom i kineskom utjecaju. Energetika, promet, digitalna infrastruktura, sve to su alati kojima se gradi otpornija Europa, a Hrvatska se u toj priči pozicionira kao jedan od ključnih čvorova.

Premijer Plenković je na otvaranju summita rekao: „Inicijativa triju mora direktno jača otpornost, koheziju i zajedništvo Europske unije." Ali bih dodala: jača i poziciju onih koji su u nju pravovremeno uložili.

U prethodnom blog postu govorila sam o tome da je Hrvatska na pragu strateškog iskoraka, da LNG terminal na Krku treba pretvoriti u regionalni energetski hub, da Plinacro stoji spreman, da su dozvole ishodovane i da čekamo samo potpisivanje sporazuma na sumitu Inicijative triju mora u Dubrovniku. Taj potpis je jučer stavljen. Ono što slijedi, ratifikacija u parlamentima, dogovor o minimalnom zakupu transportnog kapaciteta, konkretni građevinski rokovi, sve to su sljedeći koraci. No geopolitički, strateški i simbolički: ovo je točka s koje nema natrag.

BiH ovim izlazi iz pune energetske ovisnosti o ruskom plinu koji dolazi Turskim tokom preko Srbije. Hrvatska postaje energetski hub koji to omogućava. Amerikanci su to proglasili strateškim interesom i iza toga stali osobno, zakonski i financijski. A Hrvati u BiH dobivaju ekonomsku infrastrukturu.

Plinovod je projekt. Ali iza njega stoji poruka: Zapad nije odustao od zapadnog Balkana.

Autorica: Anita-Slavica Prka Đurašić